Danas ćemo s vama podijeliti razgovor koji otkriva nevjerovatnu hrabrost i odlučnost u suočavanju s jednim od najtežih životnih izazova – borbom protiv karcinoma dojke.

Naša sagovornica je Edmira Bašić, hrabra žena koja nam pruža uvid u svoje iskustvo od trenutka kada je otkrila kvržicu na dojci do trenutka kada se suočila sa strahom, nesigurnošću i borbom koju donosi dijagnoza raka. Njen put nije lak, ali je ispunjen hrabrošću, odlučnošću i bezgraničnom snagom.

Kroz naš razgovor, Edmira dijeli kako je suočavanje sa dijagnozom promijenilo njen pogled na život, kako je to utjecalo na njenu obitelj i kako je pronašla snagu da nastavi dalje. Također, otkriva nam i neka pozitivna iskustva i lekcije koje je naučila kroz svoje iskustvo.

Ovaj intervju je priča o snazi i nadi koja nadmašuje strah i nesigurnost. Neka nam posluži kao podsjetnik na to koliko je važno cijeniti naše zdravlje, redovito se pregledavati i podržavati one koji prolaze kroz teška vremena. Nadamo se da će Edmirina priča poslužiti kao inspiracija svima nama.

1. Kada ste prvi put saznali za svoju dijagnozu?

Svoju dijagnozu sam prvi put saznala u decembru 2021.godine.

2. Možete li nam reći kako glasi tačno Vaša dijagnoza?

Moja dijagnoza je rak dojke, lobularni invazivni karcinom.

3. Kako ste otkrili da imate rak dojke?

Napipala sam kvržicu sama te iste godine u julu prvi put, ali nisam smatrala da je nešto ozbiljno. Mislila sam da je upaljena neka žlijezda i zanemarila sam to. Drugi put sam je palpirala u septembru i ispričala svojoj kolegici i drugarici na poslu, koja je bila uporna i nagovarala me da odem kod doktora. Uvjeravala me da je sigurno nešto nebitno, ali da je ipak bolje da to neko stručan pregleda.

Tek u decembru 2021.godine sam konačno zakazala termin kod ginekologa. Doktorica ginekolog je zasigurno vidjela da je nešto ozbiljno i uputila me dalje kod radiologa na mamomgrafiju. Sedam dana kasnije, poslije urađene elastografije, mamografije i pregleda saopštava mi radiolog kako imam rak dojke i da se hitno javim u centar za dojku u Tuzlu, gdje bih trebala da uradim biopsiju.

4. Kako ste se na početku nosili sa dijagnozom i kako se vaš stav promijenio s vremenom?

Pa, onaj prvi šok je najstrašniji. Mislim da sam počela da se raspravljam sa doktoricom, kao otkud tako da možete reći nekome u lice da ima rak na osnovu samo jedne slike. Ja kao nešto pravim se pametna i govorim doktorici kako treba prvo da se uradi biopsija, pa onda da se utvrdi da li neko ima rak ili ne. A ona, hvala joj ovim putem, onako sva strpljiva, pažljiva i suosjećajna, spustila ruku na moje rame, i kaže kako na osnovu svog dugogodišnjeg iskustva sa sigurnošću može reći da je rak i to zloćudne vrste. Počela sam da plačem, iako još uvijek ne vjerujem sasvim u to što sam čula. Ne zato što ne vjerujem doktorici, nego zbog toga što sam mislila da se meni tako nešto nikada ne može desiti. Umiru ljudi i od drugih bolesti i svi smo mi svjesni te činjenice, ali nekako ljudi smrt povezuju sa rakom, pa je vjerovatno i to doprinijelo mom blic filmu života koji sam doživjela. Mislila sam u sebi, kako ću saopštiti djeci, roditeljima, bratu, sestri i bliskim prijateljima. Zar ću umrijeti ovako mlada?

Doktoricu na tren čujem, na tren ne čujem šta priča. Spomenula je hemoterapije, operaciju. Strašne slike se roje u glavi brzinom svjetlosti. Ni sad mi nije jasno kako onako brzo premotah godine prošle u glavi, a istovremeno zamišljam kako me strah operacije i hemoterapije. Treba vremena da se čovjek pomiri sa dijagnozom i prihvati to što ga je snašlo. Odlučila sam biti jaka i ustrajati u borbi s bolešću. Vremenom sam prihvatila to sto me snašlo, rekla sebi prihvati sve opcije liječenja koje nude i ne gubi vjeru u Boga. I vjerujte pomoglo je. Budim se i liježem sa rečenicom sve ima bolje od boljeg i gore od goreg.

5. Kako je izgledao Vaš proces liječenja?

Trebalo mi je par dana da se saberem i javim svojoj doktorici, kako bi me uputila dalje. Isti mjesec je urađena biopsija, koja je potvrdila dijagnozu doktorice radiologa. U januaru su počele pripreme za operativni zahvat, te u februaru 2022. mi je urađena mastektomija dojke i 17 limfnih čvorova, od kojih su 15 nažalost pozitivni bili. Nakon patohistološkog nalaza poslije operativnog zahvata, zasjedao je konzilij koji je odlučio da primam 4 Ac i 12 Taxol hemoterapije, a potom radioterapije. Nas par žena je poslije uzelo učešće u kliničkoj studiji za novi hormonski lijek. Period korištenja ove terpije je predviđen bar za mene 5 do 10 godina.

Proces kompletnog liječenja je mukotrpan i bolan. Primaju se terapije, boriš se da održiš krvnu sliku, da jedeš i piješ uz mučnine koje su prouzrokovale hemoterapije, da se krećeš redovno, da spavaš redovno, a u isto vrijeme boriš se da nastaviš normalno da živiš život. Dešavalo se da sam do podne odlično, mogla bih brda preskakati, a od podne sam kao starica od 95 godina i obratno. Terapije kako imaju pozitivan učinak na bolest, one tako isto imaju i negativan učinak na cjelokupni organizam i tijelo. To su strašni izazovi sa kojima se čovjek suočava tokom tog perioda.

Onda psiha, eh ona je sama za sebe skroz druga priča. Ostati pri zdravoj pameti i sabran, a prolazite kroz sve i svašta, borba sa samim sobom, sa ljudima uz vas i oko vas, strašno, ne ponovilo se više. Mislim da onaj koji nije proživio sve ovo što proživljavamo mi sa našom dijagnozom može imati samo suosjećanja sa nama, ali nas nikako ama baš nikako ne može razumjeti. Te bure emocija, valunzi, promjene raspoloženja, bolovi u kostima i mišićima, umor, razdražljivost itd. samo su neke od promjena s kojima se borimo i sada nakon operacije, završenih hemoterapija i radioterapija.

6. Kako su Vaša obitelj i prijatelji reagovali na Vašu dijagnozu?

Baš se nerado sjećam te noći kada smo se muž i ja vratili od doktorice. Mislim da sam otišla sama na pregled ne bih se znala vratiti kući. Muža je doktorica pozvala u ordinaciju i saopštila mu da imam rak. On je bio šokiran kao i ja. Djeca su nas čekala kod kuće. Saopštili smo djeci, uslijedila je tišina između nas i plač. Telefonski pozivi su stizali jedan za drugim. Prvo roditelji, koji su u to vrijeme bili kod brata i sestre u Njemačkoj. I onako izravno i jasno sam rekla šta mi je doktorica rekla. Zanijemili su svi na videopozivu, koji sam ja onda prekinula i rekla da ćemo se čuti kasnije dok se saberem. Poslije su zvale prijateljice, nisu vjerovale, dakle opet šok. Htjele su doći istog trena do mene, ali sam ih odbila jer sam morala djecu uvjeriti da to neće biti tako strašno, kao što su negdje pročitali ili gledali u filmovima i da će ići sve svojim tokom i dobro se uz Božiju pomoć završiti, mada ni sama nisam u tom trenu vjerovala u to.

7. Možete li nam reći o nekim strategijama suočavanja koju su vam bile posebno korisne?

Moje strategije suočavanja su vjerovali ili ne bile, ne znam šta je i kako je nešto dok ne probam. Nisam vjerovala da ću ikada prihvatiti rak kao nešto što je moje ili dio mene. Čitala sam mnogo o tome, kako su žene prihvatile, kako one kažu „tog malog gada“ i nastavile sa svojim životima. Često sam se pitala KAKO? Ali poslije operacije sam se osjećala nekako lakša kako je izvađen mali podstanar, riješila sama sa sobom i rekla sebi idemo sad u nove pobjede. Nema odustajanja niti jednog momenta.

8. Kako je Vaša dijagnoza utjecala na Vaš pogled na život?

Nažalost, dijagnoza i bolest sama pomete našu svakodnevnicu. I to ne postepeno, nego u trenu, preko noći. Sve čula, dosta toga pročitala, ali u početku nikako svjesna šta me čeka. Ali ipak odlučna da idem u jednu jaku borbu iz koje želim da izadjem kao pobjednik. Ni sama ne znam odakle i kako toliko snage dobih, i dalje vjerujem da je sve po Božijem određenju pa i ono dobro ali i loše.

Tri mjeseca tek na novom poslu, pa je i to dodatno doprinjelo tome da mi je bilo teško prihvatiti nove promjene i s tim i bolovanje. I žao mi i krivo mi što nisam prije doktoru išla, ljuta na sebe ali i ujedno i sretna, što sam ipak otišla na pregled. Ne znam kako da opišem sve to, ali mnogo toga se promijenilo u pogledu na život. Shvatam ga ozbiljnije, uživam u sitnicama, pokušavam se ne nervirati zbog gluposti. Mota se prethodni stil života po glavi često i pokušavam da ne živim istim. Mislim da je stres taj koji nam prouzrokuje bolesti, koliko god pokušavamo da se ne stresiramo, nažalost je neizbježno u našoj svakodnevnici. Susrećemo se s njim svakodnevno, na putu, u vožnji, na raznim mjestima, jer su ljudi generalno postali nestrpljivi, nezadovoljni sa svojim životima i to nažalost ispoljavaju na drugima.

9. Možete li podijeliti neka pozitivna iskustva ili lekcije koje ste naučili kroz ovo iskustvo?

Vjerovali ili ne, desilo se i toliko toga lijepog tokom procesa liječenja.

Nisam mislila da ću išta lijepo pamtiti iz perioda hemoterapija, ali ima hvala Bogu na tome, dosta toga. Ne mogu zaboraviti nikada one bukete cvijeća i korpe s voćem raznoraznim koji su me čekali kući kad se vratim sa terapije. Ne zaboravljam ni jedno „kako si“, „ trebaš li šta“, „eto me“, „tu sam za tebe“, a posebno kada dođu i kada im kažem da mi ne treba ništa. Sve one napravljene, donesene večere, trešnje, maline kako bi podigla leukocite, ama ništa ne zaboravljam. Pamti glava, pamti srce. Šta je još pozitivno u ovome svemu jesu nova prijateljstva koje sam stekla. Upoznah divne žene, drugarice. Neke u bolnici dok sam se oporavljala od operacije, neke tokom primanja hemoterapija, a ove ostale moje divne žene su iz udruženja. Dijelimo savjete, iskustva, mišljena, recepte i emocije između ostalog. Prirasle su mi srcu i hvala Bogu što postoje i oni i svi divni ljudi koji su bili i ostali uz mene, na bilo koji način.

10. Kakve savjete biste dali drugim mladim ženama, kao i ženama koje prolaze kroz slično iskustvo?

Prvo i najvažnije misli na sebe, jer si sebi najvažnija. Time mislim, da ideš na redovne preglede, kao i da radiš samopregled obavezno najmanje jednom mjesečno. I nikada, ama baš nikada ne odustaj. Koristi i zadnji atom snage, ali se bori. Obavezno se učlani u neko udruženje, gdje su žene ili osobe koje su prošle ili prolaze to što ti prolaziš sada. Meni su moje žene iz udruženja odnijele više od pola straha, a donijele toliko radosti, motivacije, želje za borbom i korisnih savjeta.