Donosimo vam priču Dženane Dervišbegović, hrabre žene koja se suočila s dijagnozom karcinoma dojke. Dženana dijeli svoje iskustvo s namjerom da pomogne i inspiriše druge koji se nalaze u sličnim, teškim životnim situacijama. Ovo nije samo priča o bolesti, već i o nevjerojatnom duhu koji odbija biti slomljen čak i u najtežim trenucima. Ova priča nam je podsjetnik na važnost svakog novog dana i snagu koju imamo u sebi.
Zovem se Dženana Dervišbegović, imam 47 godina, supruga sam i majka jedne djevojčice.
Niko, nikada nije spreman za neku bolest, a još manje za mukotrpnu borbu. Niko nije uvijek psihički jak, niti izgrađen kao samo pozitivna ličnost, to se ne može naučiti i to nije stvar izbora. To je nužnost kao što je potreba disati zrak, tako i sa kancerom živiš i nastojiš ga pobijediti.
Tog januara 2022. godine ništa nije upućivalo na to da će mi se život u trenutku potpuno promijeniti. Nisam napipala kvržicu, nije bilo crvenila niti iscjetka iz dojke, tek jedna bolna oteklina na lopatičnoj kosti koja se u roku mjesec dana raširila na prsnu kost i područje ispod pazuha. Odlazim ljekaru koji me nakon pregleda upućuje na CT kičme i predlaže da sa dobijenim nalazima odem na fizikalnu terapiju. U tom trenutku sjedeći na stolici već spremna da izađem iz ordinacije izgovaram riječi “dobro je, nek nije dojka” i tad sve počinje…
Doktorica me vraća da, kako kaže, “samo spusti sondu” za svaki slučaj i tada je vidjela da imam promjene na lijevoj dojci. Slijedi najgori rollerkoster: mamografija, biopsija i dijagnoza – Invazivni mamarni karcinom, duktalni tip, sve u roku od 15 dana. Šok, nevjerica, negiranje…i danas još uvijek čujem sebe kako na konzilijumu, nakon što mi je predočen tok liječenja, izgovaram riječi: “Patolog je pogriješio, ja sam zdrava, zamjenjeni su mi nalazi.”
Isti dan je započeta kemoterapija u trajanju od 16 ciklusa, nakon toga uslijedila je operacija, zračenje i terapija sa pametnim lijekom. I samo onaj dan kad sam saznala za pravu dijagnozu imala sam mnoštvo zbunjujućih, pomiješanih osjećaja, samo taj dan sam se tako osjećala i nikada više. Nikada više nisam dozvolila svojoj bolesti da dominira mojim životom, da me obori svaki onaj teški simptom koji je dolazio, a bezbroj novih i drugačijih je bilo. Sve sam prihvatala kao nešto kratkotrajno i prolazno, jer ja imam planove za budućnost, imam ljude sa kojima želim da živim, želim da se radujem svakom novom danu. Kancer vas baš tome nauči, da ništa u životu nije važno kao danas, juče je već prošlo, a sutra ne znamo šta nam donosi.
