Zovem se Dženisa Mešinović i imam 38 godina. Članica sam Udruženja žena oboljelih od tumora dojke i drugih malignih oboljenja “Nismo same” Gračanica. Po zanimanju sam medicinska sestra.
Kako je sve počelo
Svoju dijagnozu sam saznala 28.02.2022. godine, kada sam radila mamografiju i UZ dojki. Javila sam se doktoru jer sam primijetila promjene na desnoj dojci. Nije to bila kvržica nego je dojka u cijelosti bila uvećana i izmijenjene kože. U početku sam mislila da su hormonske promjene, ali kada sam vidjela da se ne povlači obratila sam se doktoru. Nisam ni pomislila da bi mogao biti karcinom dojke jer eto mlada sam, a i niko u porodici nije imao karcinom.
Samo saznanje dijagnoze svakom teško padne, pa tako i meni. U početku sam mislila to je to i da je kraj. Pitaš se koliko još života mi je ostalo i hoću li gledati svoju djecu kako odrastaju!? Ali nakon par dana tugovanja i plakanja shvatiš da nije kraj sad i odmah nego kada mi je suđeni čas i da ne želim ostatak života provesti tugujući, nego ga živjeti sretno i najbolje što mogu. Prihvatila sam ovo kao još jedno iskušenje u životu, nije dijagnoza jača od mene, idem se boriti i izboriti za svoj život. Kroz cijelo ovo liječenje ja nisam imala osjećaj da sam bolesna osim kada su mi neutrofili pali tako nisko da nisam mogla ni hodati, ni jesti, jedino u tim trenucima sam se osjećala bolesno. Pogled na dijagnozu se još dodatno promijenio kad sam na hemoterapijama upoznala žene sve sa istom dijagnozom, a potpuno različite, neke su sa metastazama godinama uspješno i veoma lijepo živjele i još žive, a nekih nažalost više i nema. Sve smo ovo stoički i nasmijane podnosile, šalile se i bile podrška jedna drugoj. Tada shvatiš da kraj i nije tako blizu…
Liječenje
Moj proces liječenja je tekao tako da po dobijanju zvanične dijagnoze nakon biopsije, konzilij je odlučio da prvo primim hemoterapije 4 AC i 12 Taxola.
Nakon toga je uslijedila operacija, radikalna mastektomija sa izvađenih 17 limfnih čvorova, a poslije toga radioterapija. Nakon operacije s obzirom da je karcinom bio hormonski ovisan i Her 2 negativan dobila sam i hormonoterapiju sa lijekom koji je u kliničkoj fazi ispitivanja, tako da se nadam uspješnosti lijeka.
Tokom liječenja bilo je raznih izazova, od toga da od hemoterapije opada krvna slika, pa pokušaja da se održi koliko toliko da bi se mogla primiti sljedeća doza, da ne preskočim terapiju, da što prije završim sa tim. Sami izazov je i svaki dolazak na kliniku gdje nas više od 20 čeka terapiju i pregled, a dodatno jos i pratnja koja čeka zajedno s nama. Ne pada nam teško što smo i u podrumu koliko činjenica da bi uslovi mogli biti bolji sa više prostora i mjesta, a ne da 4-5 sati primamo terapiju na drvenim stolicama jer na ležajevima nema mjesta za sve i zahvalni smo i na tim stolicama samo da ne moramo čekati da se oslobodi mjesto. Svaka čast doktorima i sestrama koji rade u jako teškim uslovima gdje jedan doktor pregleda nas oko 70 i uz to svakom posveti dovoljno vremena i adekvatnih odgovora. Svako čekanje nalaza CT-a i nadanja najboljem rezultatu, kao i nadanje i molitve samo da se ne pokvari aparat za zračenje da se i to završi. Sve su to izazovi i prepreke od kojih neke lako, a neke malo teže rješavamo.
Veoma je teško porodici i prijateljima objasniti stanje u kojem se nalazimo jer ponekad ni sami nismo svjesni svega. Najteže mi je bilo saopštiti dijagnozu roditeljima i djeci jer znam da im time nanosim bol. U početku su teško prihvatali bolest i često sam mogla vidjeti suze u očima, zagrljaje koji su duže trajali i bol na njihovim licima, ali vremenom su shvatili da je jednostavno tako moralo biti. Tokom cijelog ovog perioda imam punu podršku muža, koji je uvijek uz mene i daje mi snagu, kao i djeca, roditelji, brat i njegova porodica, kao i ostala rodbina i prijatelji koji su uvijek tu kad ih trebam.
Svim drugim ženama koje prolaze kroz slično iskustvo savjetovala bih da nikada ne gube nadu, da vjeruju u sebe, da vjeruju da svaki početak ima i svoj kraj pa tako će i ovo da prođe. Jednog dana će ostati samo sjećanje na loše dane.
Treba u glavi posložiti prioritete i ciljeve i ići ka ostvarenju, a i ako se desi neuspjeh ne treba očajavati nego prihvatiti i nastaviti dalje isto ili jače.
Kada pogledam unazad mogu reći da je bilo i lijepih pozitivnih iskustava. Smijeha, šala, savjeta i podizanja morala jedni drugima dok čekamo da nam iskapa i posljednja kap lijeka. Prijateljstva koja su neprocjenjiva i neka koja će trajati i cijeli život. Osobe koje su uvijek tu, da pruže ruku podrške, savjet i da jednostavno prolazimo kroz iste bitke. Nekada mislim da se sve ovo dogodilo da bih srela neke osobe koje su upotpunile moj život. Ali u svemu ovome shvatiš i ko ti je prijatelj i ko to nije.
Savjet
Svim ženama bilo mladim ili onim malo starijim savjetovala bih da se pregledaju, da rade samopregled, da na svaku promjenu na svome tijelu odmah potraže mišljenje i pregled doktora, bez obzira koliko godina imate. Slušajte svoje tijelo i pregledajte se jer sve što se otkrije na vrijeme izlječivo je i daje bolju prognozu.
Voljela bih kada bi se malo više obraćala pažnja na prevenciju da svaka žena bez obzira na godine može da obavi preventivni pregled bez dugog čekanja. Takođe bilo bi dobro kada bi se podigla svijest žena da rade samopregled i njihovu važnost, da se ne čeka i ne kriju simptomi i da nije tabu otići doktoru na pregled. Bilo bi dobro kada bi djeca u srednjim školama od samog početka bila upućena u važnost preventivnih pregleda i da sa samopregledima krenu što ranije.
